tuzna....
Tužna pjesma
Nemoj otići, tu ostani samnom,
i daj mi ruku da se moja zgrije,
nek sve se vrati što je bilo prije,
pa makar da je davno pokopano.
makar je mračno, ti ne pali luči,
sve vidi tko je preplakao noći,
nema želja tko je vječno, u samoći.
čekao, znajuć kako usud muči.
Pred nama sad su samo krhotine,
U srce moje gledaj; kako malo
od svih je riječi med nama ostalo.
Kajanje osta, što neće da mine.
Nemoj otići, ne govori ništa,
nek teče dalje slijepih snova rijeka
i nek u čunu nosi dva čovjeka,
a svejedno je gdje su pristaništa.
ALOJZ GRADNIK (1882-1967)
što reći...
opet ista priča...opet se stvari ponavljaju...kada od nekih ljudi ocekujes malo vise razumijevanja nikada ga ne dobijes...i opet sam se zapitala cemu to sve....cemu se truditi oko bilo cega....???
kada gledam danasnju djecu i vidim njihovo bahato ponašanje, izuzetno nezahvalno, pokvareno dođe mi da ih sve dobro nalupam i odrzim im jedno posteno predavanje...nisu osjetili nikada u zivotu sto znaci neimastina, sto znaci krpati kraj sa krajem, gledati kako ces docekati drugi mjesec i znati se snaci....zive na racun svojih roditelja i jos se i razbacuju....kada sam ja imala 18-20 godina drugacije sam se ponasala...nisam si mogla prisustiti sve sto sam htjela....toliko sam puta znala pustiti suzu bas radi te jedne majice koju sam htjela, ali ju nisam imala sa cime kupiti, tako sam se osjecala drugacija....sada sa svojie 24 godine znam da je to bilo glupo, nezrelo...ali svi mi znamo kako je kada bas nesto zelis a nikako ne mozes ostvariti...i sada moja situacija nije puno bolja....imam za svoje osnovne potrebe, nemogu reci da mi fali puno toga, ali opet i fali....tako bih si voljela priustiti razna putovanja, krpice i neznam se sto ne, ali nije moguce....ali ipak, najradije od svega bih vratila 4 osobe koje su bi bile sve....kada se toga sjetim shvatim da je sve drugo uistinu malo vazno i nepotrebno....
imali smo sve što smo htjeli...
Imali smo sve što smo htjeli imati!
...
Goran je utrčao u sobu, uzeo nešto stvari, krenuo na ulicu, ali ga majka zaustavi i kaže mu da je Sanjina mama donjela neko pismo za njega. "Njezina mama, pa što!" pomisli Goran. Među nama je odavno svršeno. Neka ta glupa Sanja već jednom shvati. Sada je Goran otvorio pismo i pogledao : " Da to je Sanjin rukopis nakrivljen na lijevu stranicu."
U njegovim očima se stvorila Sanjina slika, nije mogao da se ne nasmiješi. Sanja je bila jako lijepa! Imala je smeđu kosu, oči plave koje su se uvijek smijale, ali što sada razmišljam, među nama je sve gotovo. "Nemoj tako, Gorane. Moli te pročitaj ga sada kad te molim učini mi to! Ti znaš da je Sanja bila tvrdoglava. Ne bi li Sanaj sebi dozvolila da napiše ovo pismo." Uzeo je pismo, počeo polako otvarati i rekao majci: " To radim samo zbog tebe, jer me ti moliš!"
Sanjino pismo:
Izvini molim te ako ti dosađujem ovim pismom, al morala sam da ti kažem sve! Gorane, ti si uzeo puno od mene, uzeo si sjaj mojih očiju, ponos i volju za životom. Molim te vrati mi se, vrati mi malo toga svega i prisjeti se dok čitaš ovo pismo naše sretne ljubavi.
Sjećaš li se Gorane kada smo se upoznali?
Uvijek sam tvrdila da volim plavokose, zato sam obožavala onu trojicu, pa ipak kad sam te srela tebe crvenokosog zaljubila sam se prvi put u životu. Zato nisam vjerovala u ljubav na prvi pogled. Stalno sam te potajno gledala, aonda si mi jednog dana prišao i tako je sve počelo. Bili smo stalno zajedno, u školi, po hodniku, u kinu, navečer vani.. Svi su znali za našu vezu.
Sjećaš li se našeg prvog poljubca?
bio je nevjest ali nama najslađi.. Znam kad si prvi put rekao da me voliš.. Ljubili smo se dugo pod stablom i nismo ni primjetili kad je otišao prvi tramvaj.. Pošli smo kući pješke i uhvatila nas je kiša.. Ali nismo marili.. Činilo se da su poljubci na kiši najslađi pa smo iskoristili priliku. Bili smo mokri kao miševi dok smo došli do tvog stana i kiša nije prestala pa me tvoja majka nije pustila doma.. Tu sam ti Gorane prvi put priznala da si ti mene iskreno volio kao i ja tebe. Naša je ljubav bila tako jaka da sam mislila da nikad neće prestati postojati, ali kad si otišao u srednju odjednom si se promjenio svakim danom. Bio si sve hladniji prema meni, nisam mogla tvoje ponašanje shvatiti, tek kasnije su mi rekli da hodaš s nekom curom iz razreda. Otišao si jednostavno kao što si i ti došao ne pokušavajući da mi bilo što objasniš.. Znala sam te sresti, ali ti me nisi poznavao..
Sjećaš se jednom sam te vidjela s njom, mirisao si joj kosu kao što si nekad i meni, ljubio je strasno i jako. Otrčala sam kući i više nisam izlazila. Dugo sam plakala gledajući tvoju slikukoja sad stoji na mom ormaru. Uvukla sam se u sebe, dane i noći sam provodila plačući nad tvojom slikom. Za mene više nije bilo mladosti, život mi je bio prazan.. Ubrzo sam počela smršaviti i u mene se počela uvlačiti neka čudna bolest, moj je stanje bilo sve gore, lijekovi su uzalud pokušavali da me spase. Nedugo su mi saopčili da neću više dugo živjeti i kad pročitaš ovo pismo ja ću biti mrtva.. Htjela sam ti još jednom reći da sam te voljela i da te nisam mogla zaboraviti. Patila sam, ali mojoj patnji došao je kraj, molim te samo malo mjesta u tvom srcu za mene, time ćeš vratiti što si mi oduzeo.. zbogom, Gorane, volim te, nemoj me zaboraviti.
Samo tvoja Sanja
Sanjino pismo je Gorana potreslo i probudilo mu srce, oči su mu se napunile suzama i pismo mu je ispalo iz ruke.. Izjurio je iz kuće i krenuo prema Sanjinom stanu.. Ušavši u stan ugledao je vrata Sanjine sobe otvorena.. Ušao je.. Sanja je ležala u krevetu, a majka je plačući sjedila kraj nje. Sanja je bila jako blijeda i ljepša nego prije. Ugledavši Gorana kroz poluotvorene oči, osmijeh joj je pao na lice, a u oči sjaj,
uspjela je da kaže: " Gorane ti si ipak došao, ti me ipak voliš!..."
Ruka kojom je uhvatila Gorana odjednom prestane da kuca, a glava klonu.. Goran je glasno jecao naslonivši glavu na Sanjino naručje. vid mu se zamutio suzama, plakao je kao malo dijete kome su uzeli igračku, a on tako želi da mu je vrate.. Sanja više nije mogla čuti goranove riječi:
" Sanja zašto mi nisi rekla vrati mi se!!??"
Sanju su sutradan pokopali. Goran je čitav dan sjedio kraj groba i govorio:" Da, Sanja ja sam te oduvijek volio, ali sam bio tvrdoglav ako i ti. Shvatio sam, pogriješio sam kad sam upoznoa Dijanu, vidio sam koliko je ona gora od tebe.. Dugo nisam bio s njom. Ali kad sam te ostavio nisam te htio zamoliti da mi se vratiš. Htio sam te napraviti ljubomornom i kako nisam imao razlogaispao sam kao najveća budala.
Sanja, morala si mi to prije reći!
doći ću Sanja, čekaj me molim te!
Volim te..
Goran je iz dana u dan sve više patio. Bio je blizu smrti, sve je više vremena provodio kraj Sanjina groba ponavljajući iste riječi.. Ljeto je već bilo odmaklo kada su Gorana pokopali kraj Sanje.. dvije starice jš uvijek kite grob Sanje i Gorana.. A bol u njihovim srcima i suzama više nema..
IMALI SMO SVE ŠTO SMO HTJELI IMATI...
ako netko pročita ovo može spustiti suzu..
ovo je dokaz da je ljubav patnja i da svakog koji voli jako srce boli..
početak....
nakon preteškog razdoblja koje sam imala, odlučila sam početi pisati blog sa mišlju da će mi to biti mjesto gdje ću moći pisati o svemu....
nakon svega što sam prošla, pokušavam se ponovo uzdignuti, ponovno postati ona stara ja.....teško je, previše boli....jedino što me drži jest Bog, naš dobri Gospodin, molitva i vjera...
ostala sam bez četvero ljudi koji su mi bili sve....oni su otišli, ostavili me samu...zašto me nisu poveli sa sobom??
znam da su oni sad moji anđeli, da su tu uz mene, da me čuvaju i da me prate...prošla je tužna godina, a u svakom danu su mi prisutni i samnom...tako mi nedostaju....volim ih i dalje, čak i više...kada bih samo mogla vratiti vrijeme....samo da se pozdravimo i da im kažem koliko su mi značili....
